Pas koji je volio ježeve

Posted: 27th kolovoz 2020 by Vjetar in Ljubimci
Tags:

Večer je bila kao i svaka druga. No dobro, možda ne baš kao svaka druga. Bilo je više vlage u zraku, temperatura je bila nešto niža. Blizina Bundeka je uvjetovala klimu hladniju nego u ostalim dijelovima grada. Veselo mahanje repom i čeznutljiv pseći pogled označavali su spremnost na redovitu noćnu šetnju. Cigarete, ključevi, ogrlica, povodnik, sve je tu. Izlazimo u noć.

Dok šetam s noge na nogu Lar uredno zadovoljava svoje pseće fiziološke potrebe. Krećemo standardnom rutom oko Zapruđa. Kako su sitni sati ne brinem previše zbog eventualnih susreta sa inače obljubljenim njemačkim ovčarima, velikim crnim šnaucerima i općenito pasminama koje kod voljenog pseta izazivaju nagli rast tlaka. Negdje u blizini parka zvjerka počinje kružiti u većem luku. Slijedi trag koji je za sobom ostavila neka druga marljiva životinja. Još ne slutim na što bi sve to moglo izaći. Tek kad sam vidio da se smirio i stao nekih pedesetak metara od mene shvatih o čemu se radi. Ne opet!

“Dođi Lar, ne boj se”. No on je iskusno pseto, zna što znači taj umilni glas vlasnika. Gega se s noge na nogu prema meni noseći u zubima svoj plijen. Pod bljedunjavom uličnom rasvjetom razaznajem bodljikavu loptu u njegovoj gubici. Nekoć sam bio uporan, nagovarao ga da se ostavi te zle i nepoćudne navike glodanja ježeva. No ništa nije pomoglo. Ježurak stenje, nije se na vrijeme uspio stisnuti u klupko. Poluotvorene njuške halapljivo hvata zrak. Ne pada mi na pamet bilo kakva agresija glede uvjeravanja Lara da pusti Ježurka. To uvijek završava samo jačim stiskom, cviljenjem jadne životinje, a možda i lomljenjem kičme. Radije se pravim kako je sve u redu. Moje nepovjerljivo pseto smireno izostankom reakcije na ovaj brutalan čin nastavlja veselo kaskati za mnom. No plijen, naravno, ne pušta.

Prolazimo pored začuđenih prolaznika koji otvorenih usta slikovito pokazuju svoju reakciju. Na to sam već navikao. Ionako prvo vrijeme nitko nije vjerovao da pas može držati ježa u gubici tako čvrsto da ne postoji jednostavan zahvat kojim bi ga pustio. Tko je vidio, povjerovao je.

Naša šetnja se polako bliži kraju, polako se primiče trenutak obračuna Gospodara i Psa. Ulazimo u stan, On još ništa ne sluti. Uzimam palicu, spremnu za rješavanje ponoćnih avantura sa ježevima. Pseto me blijedo gleda. Tražim mali prostor u njegovoj gubici, guram štap, kratak trzaj i Ježurak je slobodan. Pseto ga gleda spremno na ponovni ugriz. Tjeram ga u sobu i tražim podesni alat za transport bodljikavog stvorenje u bolji život. Umotan u novine strpljivo čeka da ga iznesem iz stana. Još trenutak, polažem ga na zemlju. Ostaje nepomičan. Dovoljna količina iskustva sa ježevima izvađenim iz Larove gubice mi govori kakao će Ježurak ubrzo potražiti svoje jato. Vraćam se u stan. Lar zadovoljno dremucka. Do novog ježa.

Napomena:
Ovo je istinita priča o jednom križancu dobermana i njemačkog ptičara koji se odazivao na ime Lar i četrnaest je godina obitavao u novozagrebačkom naselju Zapruđe.