Povratak u Centar

Posted: 5th srpanj 2019 by Vjetar in Centar, pozitiva
Tags: , , ,

Sjedam jučer u noćni bus na Črnomercu. Okretište je, prva stanica.

Rijetko, zaista jako rijetko koristim javni prijevoz noću.
Jer prečesto te vožnje nalikuju na ulazak u dubine paralelnog Svemira.

I kao da je čarolija počela, vozilo je okrenuto prema zapadu grada, u smjeru suprotnom od redovne linije prema Trgu.

 

Sjedim sam samcat u praznom autobusu, vozač se ne nazire. Nije mi baš jasno kuda ćemo krenuti ovako naopako okrenuti ali nastojim ostati pozitivan. “Baš da vidim kojim ćemo danas putem”.

Bus kreće, zavija na Zagrebačku cestu i nakon malo krivudanja Prilazom Baruna Filipovića skreće prema Ilici na redovitu trasu.
Ipak je sve OK.

Na Trgu masa ljudi. Sitni su sati, prošlo je jedan iza ponoći.

Otvaraju se vrata i odmah netko urla na vozača jer “..onaj u 0:35 uopće nije ni došao!” Ulaze ljudi, čuje se glasni zveket praznih flaša sakupljenih u cekere.

Podignem pogled prema prednjim vratima autobusa i raširim oči, više od čuđenja nego zbog nelagode.

Na prva vrata ulazi bakica visine metar i pedeset odjevena u zimsku jaknu dugih rukava. Jest da je jedan u noći ali je i početak srpnja, ljeto je. Na glavi joj crna vunena kapa. Godina proizvodnje, tamo negdje WW2. I kape i bakice.

Provlači se patuljčica-baka prema sredini autobusa, nosi svoj ceker sa praznim flašama. Sve zvecka…
Pletena vunena kapa na glavi i dalje je postojana.

Uto, klinac od kojih dvadesetak godina ulazi u bus. Mobitel na uhu, glasno priča, objašnjava žustro nekome nešto. Odjeven baš kao za odlazak na plažu. Bermude, japanke, majica kratkih rukava. Sad već i maše nekome izvan autobusa. “Oprostite, molim vas, možete li pričekati malo s polaskom, evo još… samo 15 sekundi. Platit ćemo vam kartu.”
“Evo ih!” “Tri karte molim!”

3 karte?!? U noćnom autobusu???
Ovo troje definitivno nisu odavde. Nitko, ali baš nitko u Zagrebu ne kupuje karte za noćni javni prijevoz.
Ili oni nisu odavde ili sam ja duboko u Zoni Sumraka.

Sjedaju klinci, njih dvojica i jedna djevojka.
U ruci joj papirnata vrećica sa nekom hranom, treći drži milkshake sa slamkom iz McDonaldsa

I onda odjednom, glas…
Glas patuljčice s crnom kapom i flašama prolomi se kroz autobus kao udarac groma. “Ne smije se jesti i piti unutra!!”

Polako spremam tablet u torbu. Još bi svašta tu moglo biti, mislim si.
A klinci, klinci uopće ne kuže da se bakica obraća njima.

“NE SMIJE SE HRANA U TRAMVAJ!!

Cura sprema vrećicu s hranom u torbu, a dečko otpije malo shakea kroz slamku, srknuvši pri tom.

Stvarno me dugo nije bilo. Zagreb noću mi izgleda kao teatar iznenađenja. Ili sam ipak kročio na drugu stranu?
Svejedno, pomislim.

Treba stići doma u jednom komadu a ne rascijepljenog uma i tijela.
Vratiti se u centar svog Svemira, gdje si Direktor, Kralj svojih misli.

A gdje se nalazi centar poznatog Svemira, pitate se?
U Zapruđu, naravno, to je opće poznata činjenica.

Prelazimo Savu, približavamo se mjestu za ateriranje iz ove Zone Sumraka.

Centar.
Sat kod klupa.
Mjesto koje je grupa Drugi Način opjevala u nekim prošlim vremenima.

Silazim.

I znate što?
Silazi i bakica!

Zapravo, bilo je na prvi pogled očito da je iz Zapruđa.
Iz poznatog dijela, iz Centra Svemira.