Vatrogasci II
(Razumem, druže Stojkoviću !)
 

Bila je godina neka davna, država je bila Jugoslavija.

Mi, Odred Izviđača “Vladimir Iljič Lenjin”, 23. četa “Zapruđe” i 94. četa “Tutumraci” iz Osnovne škole “Karl Marx” odavali smo počast ustanku naroda Republike Hrvatske u Novom Vinodolskom. Bio je 27. srpnja.

Stoji nas desetak oko spomenika palom borcu, polažemo vijenac, kad eto dolazi vatrogasni kombi. Iz njega izlazi vatrogasac u uniformi i ide ravno prema nama.

– Dečki vi ste izviđači?
= Da, jesmo.
– Možete li pomoći?
– Gori iznad Novog Vinodolskog a nemamo ljudi, praznik je.
= Nema problema, rado ćemo pomoći!

I krene nas desetak vatrogasnim vozilima na mjesto požara. Tamo smo saznali da su osim nas tu još samo četiri (4) vatrogasca. I da je požar već sad radijusa 2,5km.

Pitanje koje se odmah nametnulo bilo je očito:

Što naša malena skupina uopće može protiv požara tolikog radijusa?

Vatrogasci su nam objasnili da pošto “nema dovoljno ljudi”, jedino što nam preostaje je kontrolirano paljenje “kontra-vatre” kako bi putevi kroz brda ostali prohodni dok ne dođe pomoć u ljudstvu. Dobili smo “brentače” na leđa, gumene ruksake s 10 litara vode i špricom na kraju.

Nas desetak, naoružani malo boljim pištoljima na vodu i kutijama šibica krenuli smo obraniti Novi Vinodolski od požara.

= A od kud je krenuo požar? pitali smo
– Zapalilo se smetlište.

I tako smo, nas desetak školaraca, “gradske dece”, krenuli paliti travu i špricati brentačama po brdima iznad Novog Vinodolskog.
Sve u svemu, dobro je to nama išlo, ali smo na terenu bili već satima. Počeo se spuštati mrak i načelnik Odreda, pokojni Rade, je rekao da se moramo vratiti na naše ljetovanje u izviđački tabor.

Do tada je već vijest o požaru doprla do stanovnika. Dolazili su u valovima, odjeveni u majice i japanke. Požar je u tih 7-8 sati od kad smo mi došli bio radijusa samo Bog zna kolikog. Silazili smo cestom, jer nas nisu mogli voziti, trebala su im vatrogasna kola.

I tako usput, u prolazu pored jednih kola dopre do nas razgovor preko motorole. Frend upita vatrogasca zašto je tako ljut.

– Nema nikoga u općini Crikvenica, tko bi odobrio nalog za uzbunu
općini Crikvenica.
= Aha. reče suho moj frend, Stojković.
= Imate li dežurnog operativca na vezi?
– Da, imamo, ali ne želi podići uzbunu bez odobrenja.
= Dajte da mu ja probam objasntii koliko je situacija ovdje složena.
– Evo, probajte vi…

I tako frend mrtav hladan zaurla u radio stanicu da smo se i ja i vatrogasac stresli od šoka:

– Neka se odmah sprovede naređenje o podizanju opšte uzbune za
općinu Crikvenica !!!!
= Što da kažem, tko je naredio? – pomalo usranog glasa pitao je dežurni
operativac
– Reci im, reci im, da je Stojković naredio!
= Razumem, druže Stojkoviću !

Šutim ja, šuti frend, silazimo niz cestu….

Kad li negdje u daljini čuje se sirena, signal opće opasnosti od požara.

Sve ostalo je povijest.